USC , tursko-bosanski je koledž, dio čuvene porodice Bosna Seme, pardon Global educationa lociran na području grada Bihaća. Osnovan je davne 1997, za svojih 20 godina pokazao je mnogima koliko su genijalni, učio ih je da vrijede. Da jedna škola to moze da uradi.
Škola sa specifičnim sistemom, za mnoge bosanskohercegovačke srednjoškolce je gotovo nezamislivo da budu dio njega. Koledž je TURSKO-bosanska škola u kojoj ne vlada obrazovni sistem kao u ostatku Bosne i Hercegovine. Ne misleći tu na moderno opremljenju školu, školske uniforme ili plan i program ; ponajviše mislim na famozni trokut odnosa (profesor-učenik-roditelj) . Odnos profesora i učenika je blagorečeno prijateljski, skupa odlazimo u kino, na paintball, na rošilj i mnoge druge aktivnosti.
Često se prema nama odnose kao mentori kroz život, stariji/a brat /sestra savjetuju nas na koji način i zašto baš tako da postupimo u pojedinim situacijama. Ovaj odnos često ima prednosti, profesori su tolerantiji prema nama, puni razumnjevanja, voljni pomoći jer znaju gdje i kako trebaju svakom od nas, no ponekad imamo potrebu za privatnost.
Porodica našeg razrednog starješine postaje kućni prijatelj s našim porodicama, česte obostrane posjete ponekad znaju prouzrokovati neugodnu situaciju u kojima razrednoj „izleti“ naša ocijena ili roditelji prepričaju neki doagađaj za koji baš niste htjeli da razredna sazna.
Da profesori su u potpunosti upućeni u nas život, što je u većini slučajeva zapravo pozitivna stvar imaju jako puno razumjevanja.Potiču nas da radimo na sebi, na razvitku nas kao osoba, ali mislim i na matematiku, fiziku i ostale predmete olimpijaca,uvijek se od nas očekuje da budemo najboji, da osvojimo državna i internacionlana takmičenja, sve mora biti savrešeno. Svi smo mi genijalci.
Daleko od toga da se forisraju samo „olimpijci“ svi učenici moraju da se uključe u neke aktivnosti , ako ništa da pjevaju. A jednim dijelom je to super stvar jer kad profesori uoče da se baviš nečim, počesto se možeš„izvući“ sa časa.
I upravo tako je nastala ideja o osnivanju vijeća učenika, da tek nakon 20 godina. Skupilo se nas par sa tom idejom , misleći da to bas nece proći u nasoj školi jer to bi značilo doticaj sa ostalim bihaćkim srednjim školama (zaboravila sam naglasiti da je jedan od većih prekršaja u školi napustiit školsko dvorište , a često nam raja iz gimnazije dobaci kako je iza ograde). No uspijelo je, USC je osnovao vijeće učenika . Dvadest godina se čekalo na tu moram reci reformu, dvadeset godina. Zamisilite koliko je vijeće radilo da su nam dopusili razmijenu ucenika sa gimnazijom, ljudi su ušli u naše dvorište bez unforme, a nisu pisali difens.
Nekima od nas vijeće je bio prvi doticaj sa aktivzom, koliko jedno vijeće može da bude. Učlanili smo se u LT Bihać, nekako u isto vrijeme u Petvorcu se osniva tim i polako se na koledžu pocinje pricati o ASuBiHu, daleko od toga da smo bili tihi. Ubrzo su i turski profesori čuli za ASuBiH, počeli pravdati časove. Pozitivna prica o ASuBiHu se počela širiti, uprava skole je shvatila koliko ASuBiH pomaze u formiranju njihovih genijalaca. Pružili su nam potopunu podršku.
Škola koja je u potpunosti bila zatvrona prema aktivizmu je postala škola za koju su svi čuli, to jest aminini bitelzi i farukovi galebovi. Da, dvije mentorske grupe jer USC je postala prva škola sa dva koordinatora.