Juni. Vruće je. Jutarnje čitanje „Internet“ štampe. Lagano ispijanje kafe. Početak ljetnog raspusta…
Ostavljajući šoljicu na sto ugledah u mislima proteklu školsku godinu. Kako je samo brzo prošla! Kao da je trajala samo jedan trenutak…
Sjetih se samo pozitivnih priča koje su se smjestile u posebne palače pamćenja…
„Čovječe koliko smo odradili projekata?“ – pitao sam se. Pokušao sam da misao dopre do svakog, međutim nije uspjela…
Prisjetih se i onih bez kojih bi ti projekti bili nešto čega se niko nikada ne bi sjetio. Onih koji su u svom poslu vanzemljci. Kao da su došli sa neke druge planete na kojoj su ukrali maštu, znanje i ljubav i pomoću čudnog magičnog stroja dospjeli na ovu planetu, u ovu državu, u ovaj grad… i počeli da vladaju…
Onih koji svojim čarobnim štapićem dolaskom u učionicu, kao vile, prosipaju malo praha i sjaja po učeničkim glavama…
Naši gimnastičari uma, izoštrivači i njegovatelji pozitvnosti i dobrote…
Dragi profesori…
Sjetih se riječi drage profesorice, čudnog li Bože predmeta koji predaje, profesorice čije je umijeće bilo napraviti od komadića istrganog papira veliku zgradu. Njene riječi postadoše mi vodilja tokom daljeg rada.
„ Djeco, budite strpljivi. Nikada ne reagujte na prvu. Ne trčite pred rudu. Možete se saplesti. Kada nešto radite, odradite do kraja. Ne posustajte! Uložite vrijeme, trud i želju kako biste dobili to što očekujete. A ja očekujem da budete sretni i zadovoljni. Uvijek ćete krenuti od nule. Nema mjesta sekiraciji, starom poznaniku društva. Tek tad će vam posao biti odrađen kako treba. Još jednom ću da vam kažem, ne posustajte! Svoje snove slijedite i predočite ih u javu. Ništa nije teško. Trudite se da slobodno vrijeme provodite sa najmilijim. Uživajte u takvim trenucima maksimalno. Iskoristite svoje znanje. Bavite se poslom koji vas zanima. Ne smijete razočarati sebe i svoje roditelje. Poštujte ih. Dobro pazite na svaki vaš korak jer život je veliki labirint pun varki. Zato, festina lente! Amor omnia vincit!“…