Historia magistra vitae est!
Hajde da zažmirimo na tri minuta. I prođite, polako prošetajte, kroz svoje tri-četiri godine srednjoškolskog obrazovanja. Šta vam je prvo palo na pamet?
Društvo i šale na časovima i odmorima naravno. Kako dalje idemo stižemo do tih napornih stvari koje bi naš srednjoškolski život činile savršenim da ih nije bilo. Sati i sati mukotrpnog učenja i naravno ljudi odgovorni za to-profesori. Ali, zastanimo, i razmislimo, da li je to stvarno tako?
Jedna od mnogobrojnih latinskih izreka kaže: Historia magistra vitae est! Iliti Istorija je učiteljica života! Ali ja ne mislim tako. Profesori istorije su učitelji života. Bez njih bi svaki dio naše istorije, od dinosaurusa i kamenog doba do Hitlera i njegovih ratova, bio zaboravljen. Naš mali grad na ušću dvije rijeke sa jednom srednjom školom je imao ogromnu sreću da jedan izvanredan profesor predaje u našoj školi. To je žena koja je sve ostavljala bez daha svojim izgledom. Ali i taj izgled bi pao u sjenku kada bi ona počela sa predavanjem lekcije. Uvijek ju je zanimalo naše mišljenje. Šta, zašto, kako, zašto baš tako i na osnovu čega. Nikada ničije mišljenje nije ni pokušala da ismije. Ma koliko ono možda glupo i nelogično bilo. Uvijek se trudila da od svake lekcije napravi zanimljivu priču i da nam iznese ono najbitnije. Časove i časove je protraćila razgovarajući s nama o teorijama zavjere. A takvih časova o životu je bilo duplo više. Uputila nas je u život srednjoškolaca o kojem nismo imali pojma kada smo tek stigli u srednju školu.Objasnila nam je da uspomene nisu ništa loše i da je to ono čega ćemo da se sjećamo za godišnjice matura. Za bilo kakav problem smo mogli da joj se obratimo i bez problema nas je slušala i davala savjete kao da nam je roditelj. Uvijek, baš uvijek, je bila nasmijana i na svaku našu šalu rado je pristalajala i činila je još šaljivijom. Ali stvar po kojoj ću definitivno da je pamtim je:” Pa gdje si ti Milane, kako je bilo za vikend”? Svakog ponedeljka bez izuzetka godinu dana. To je rečenica koja je najtišeg djaka nagovarala da progovori makar pet minuta. Ali to nije bilo samo to. Ona je htjela da mu ukaže na to da je i on bitan, kao i njegova mišljenja, stavovi i razmišljanja.
Profesori su, i ako možda mi to sada ne shvatamo, divni ljudi koji žele da naprave i učine nešto od nas. Možda ne sada, ali za deset godina bićemo im zahvalni.
Ja sam svoju šetnju završila, a vi?