Ferize, šta ti dobijaš od tog ASuBiH-a?
Postoji milion pitanja lakših za odgovoriti nego ovo, jer samo površno razmišljanje o odgovoru budi neke stvari za koje ni sam ne znaš da su tu. Tjera te da riječima objasniš sve ono neobjašnjivo, da jezikom ili tastaturom kažeš sve ono što ti u tom trenutku padne na pamet, a da pored toga ne ispadneš luđak. A ponekad noću “kada nema svjetla” i sam se zapitam. I da bi odgovorio to pitanje, moram krenuti od početka. Ispričati svoju priču, od prvog trenutka. A ja ne vjerujem u priče. One imaju likove, imaju radnju, ali nemaju dušu. Ona proizilazi iz onog ko je priča, naratora. Neću vam pričati priču. Želim s vama podjeliti ono kroz što sam prošao, ne radi sebe, već radi tebe. Da i ti osjetiš čar i momenta kad uspije ono za što si se borio, i da budeš onaj koji neće čekati priliku, već je sam stvoriti.
Oko mene su posebni ljudi
Vraćao sam se jednom prilikom iz Sarajeva, i u pola pet ujutro izlazim iz busa gdje me na hladnoj autobuskoj stanici čeka mama. Napokon kod kuće. Pogledam na trenutak u bus, i momak, za kojeg sad slobodno mogu reći prijatelj, je prespavao svoju stanicu. Umjesto kod kuće, probudio se na drugom kraju države,u malom gradiću Krajine. Kao na matematički zadatak, fokusirao sam se na problem. Kako njega, iz mjesta A (moj grad), što prije dovesti do mjesta B (njegov grad)? Zaključujem da će to najbrže uraditi ako nastavi do mjesta C, gdje će uhvatiti bus koji opet ide preko mjesta A, do mjesta B. Moju mentalnu matematiku i pregovaranje s vozačom autobusa da ga odvede do mjesta C bez da plati kartu prekida mama: “Nek’ dođe sa nama kući.” Ne znam kako sam se osjećao u tom trenutku. Riječ koja najbliže opisuje taj osjećaj je postiđen. Bio sam toliko fokusiran na cilj, da sam zaboravio na ono najbitnije- onoga ko treba doći do tog cilja.
Svi zanimljivi, ekcentrični
To jutro sam shvatio ono što ne želim nikad zaboraviti- genijalac bez ljudi koji će stati iza njega je samo luđak. Možemo imati najbolje ideje, koje će promijeniti svijet, zaustaviti ratove i riješiti siromaštvo i glad, ali bez podrške drugih one ostaju samo ideje. Naše ideje i mi, sami sa svemirom na ti.
A svi bi htjeli bit’ novi i čudni
Danas nemam ljude iza sebe.
Danas sam dio jedne porodice, porodice od preko 1200 srednjoškolaca koji su uvijek spremni i zagrijani, voljni pomoći i biti prijatelj. I kad odeš u Tomislavgrad gdje će te uvesti u svoju kuću kao rođenog brata, i u Kiseljak gdje će te dočekati nasmijana lica i u Mostar, gdje će ostati najljepše uspomene pizze sa majonezom ispod Starog Mosta, i prva edukacija, prvi seminar, prvi događaj. I proći će godina, upoznat ćeš i zavoljet ćeš cijelu državu a da to ni ne shvatiš- svaka ulica, mahala i sokak će biti tvoji. Svaki grad i mjesto će ti ostaviti nešto po čemu ćeš ih pamtiti, pa makar to bilo čekanje autobusa u pola 5 ispred zatvorene autobuske stanice.
Danas nemam ljude iza sebe. Danas, imam ljude koji stoje uz mene.
Uz mene 1200 ljudi, 1200 srednjoškolaca, 1200 vrijednosti. 1200 razloga i načina da voliš, da se trudiš, da ne odustaješ. Te vrijednosti se ne mogu riječima izraziti.
Ne, to nije nesebičnost. To nije prilika za lično usavršavanje, ni iskrenost, ni kreativnost, ni tolerancija.
To je nešto što dolazi iz srca, a ne može se opisati. Jednostavno, mora se doživjeti. Mora se doživiti ansambl od 1200+ ljudi osuđenih na propast od strane sistema, koji se već deset godina uzdignute glave odupiru okovima nekorektnog društva i laži. Deset godina šaroliki orkestar zvan Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini staje u odbranu svoje kompozicije, svojih muzičara i komponuje svoju budućnost.
Dok mnogi spavaju, neki su budni
Ja ne vjerujem u priče. Vjerujem u sadašnjost, u priliku i u pitanja koja nemaju odgovor. Moja prilika polako prilazi kraju…Još malo pa sam prestar za ovo, čekaju me ozbiljnije stvari, fakultet, posao, život. Moja prilika je pri kraju. Čitav život slušam o prolaznosti vremena, a tek sad vidim da vrijeme, fakat, leti. Proletit će i tvoje. Hoćeš li ga iskoristiti da upoznaš, zavoliš, napreduješ i promjeniš? Pokušaj. Nećeš ništa izgubiti.
Din Ferizović