Pisati o profesorima u superlativu je pomalo teško,jer mi o profesorima uglavnom nemamo toliko dobro mišljenje. Ali kada bi profesori bili po našim željama tko zna kakav bi haos nastao. Jedni bi željeli nastavnika koji daje samo odlične ocjene,drugi potom nastavnika koji opravda nedolazak u školu itd. Mi nismo ni svjesni koliko nas „odgajaju“ upravo nastavnici, jer više vremena provodima sa njima nego sa roditeljima. Trebamo biti realni i pogledati koliko mi nudimo i koliko uzvraćamo nastavniku.
Upravo ću podjeliti priču o jednom takvom nastavniku, odnosno nastavnici.Nema potrebe da kažem njeno ime jer će na kraju svi shvatiti koje zapravo ona. To je nastavnica,ustvari reći ću da je to osoba koja je uvijek pozitivna i puna optimizma pored svih životnih problema.Osoba koja ima vremena da objasni jedan dio gradiva i po više časova. Koja također ponekada provede čitav čas pričajući o nama o stvarima nevezanim za školu. Ukoliko primjeti da je netko tužan pokušava sa njim pričati pa i pomoći. Ona želi da mi kada izađemo odgovarati ne budemo tužni,ljuti ili da u sebi imamo bilo kakvu negativnu energiju. Prosto kod nje kada idemo na čas žurimo i kažemo sebi : „Napokon i ovaj čas“.
Kod nje je sve tako opušteno i smireno uz dozu poštovanja i discipline. Ona nas pokušava naučiti da budemo jednoga dana spremni za život. Pored naših roditelja i oni nas odgajaju i usmjeravaju. Ona nas stalno gura i potiče ka naprijed govoreći nam da imamo svoj cilj u životu,a ne da budemo poput nekih prolaznika. Na času nas često nasmijava,ponekad ispriča i neki vis koji nije toliko ni smiješan,ali mi se smijemo. Uvijek joj se možemo obratiti i izvan škole. Osoba koja nas pored gradiva uči i nečemu bitnijem,a to je kako postati pravi čovjek i boriti se u životu u ovakvoj ekonomskoj i državnoj situaciji.
To je moj heroj sa dnevnikom i kredom u ruci.