Novosti & projekti

Kocka je bačena

Arslan Arnautović: Kocka je bačena

Sjeo sam tako jednom i odlučio da bacam kocku. Ako dobijem 1, 2, 3, 4 ili 5 – ostajem u BiH, a ako dobijem šesticu bacam ponovo. Možda jeste smiješno, ali sva ta situacija i priča o ostanku ili odlasku nije nimalo smiješna. Ljudi odlaze u velikom broju, pogotovo mladi ljudi.

Nisam siguran odlazi li se toliko zbog ekonomske situacije ili zbog mentaliteta koji ne dozvoljava drugom i drugačijem da dođe do isticaja. Ko se imalo izdigne iznad našeg sivila, u stanju smo ekspresno i kolektivno da ga „popljujemo“, možda zbog zavisti, a možda zbog toga što nismo u stanju raditi išta drugo osim „pljuvati“.

Jako je teško ostati u Bosni i Hercegovini. Čovjeku treba „vraški“ dobar razlog da se odluči na ostanak. Postoji sav taj pritisak na mladu osobu kod životne prekretnice, najčešće je to završetak srednje škole. U tom periodu i roditelji, prijatelji, sredina, ljudi koji komentarišu članke na internet portalima daju jednu širu sliku bezidejnosti i sivila u našoj zemlji, te je odlazak u zemlje EU jedini izlaz iz tog sivila. Baš je teško naći taj razlog.

No, ja sam ga ipak uspio naći. Sad se vraćamo na 2015. godinu, godinu kada sam krenuo u srednju školu, te bi taj period ocijenio ocjenom „ni tamo ni ‘vamo“. Trebalo mi je neko usmjerenje, neka vananstavna aktivnost pa sam se učlanio u lokalni tim Cazin pri Asocijaciji srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini. Ono što je meni sve ovo vrijeme zapravo trebalo je da me neko sasluša, da me podrži u nekoj mojoj ideji i da na mene ne gleda kao na resurs nego da budem ravnopravan. U svakom smislu ravnopravan. I upravo sam to dobio u ASuBiH-u.

Prvi projekat koordinisan od strane mene! Ja, Arslan Arnautović, nešto organiziram. Koordinišem lokalnim timom. ASuBiH me od povučenog srednjoškolca pretvorio u vjerovatno najkomunikativniju osobu u mom društvu. Po prvi put sam dao izjavu za televiziju, napisao dopis javnim službama, naučio kako komunicirati mailom, kako se kuca dokument, šta je to poslovna korespodencija. Po prvi put sam imao priliku sjesti i vidjeti kakvi su to stavovi mojih vršnjaka iz RS-a, iz drugih kantona. Mogu reći da me ASuBiH izgradio u osobu na način da sam i sam šokiran promjenom koju sam doživio u ove 4 godine. Za sve to sam zahvalan ovoj organizaciji i ljudima koji su bili i trenutno jesu dio nje.

Ali najviše sam zahvalan na tome što me ova priča uvjerila da nas ima koji mislimo drugačije i smijemo hrabro reći da nećemo da idemo „vani“. I više nema bacanja kocke, jasna je odluka.

Stoga bih iskoristio i ovu priliku da pozovem sve srednjoškolce koji to do sad nisu učinili i buduće srednjoškolce da se pridruže ASuBiH-u i postanu dio lokalnog tima u svojoj lokalnoj zajednici. Moja priča meni djeluje nevjerovatno, te zato želim da bude još nevjerovatnih priča i da se i u budućnosti radujemo uspjesima naših mladih genijalaca. Dragi srednjoškolci, predstavljam Vam najljepšu stvar koja se može desiti jednom srednjoškolcu. Vi samo morate baciti tu kocku i pustiti tu priču u vaše živote. A ako vam išta mogu garantovati, to je da se nećete pokajati!