U toku našeg školovanja izmijenili smo mnogo profesora i nastavnika.
Počeli smo sa onim jednim, učiteljem ili učiteljicom koji su nas naučili našim prvim slovima i brojevima. Kasnije, pojavilo se njih 12 i svaki od njih će nam ostati u sjećanju. Neki u lijepom, neki u naravno malo manje lijepom sjećanju. Poslije tih 12, nažalost, dolazi zadnjih 12.
Svaki profesor zaslužuje da ga se pomene. Možda mi to sada ne shvatamo ali za 10 godina kada završimo školu bićemo im zahvalni što su bili takvi kakvi jesu. U jednu ruku oni su nam pomogli da se izgradimo. Od nekih smo učili i shvatali kakvi želimo biti, dok smo po drugima shvatali šta i kakvi ne trebamo da budemo. Koliko god se tako činilo, njihov posao nije nimalo lagan. Žena koja je na mene ostavila najveći utisak je jedan odličan profesor, a prije svega veliki čovjek. To je moja bivša razredna starješina i profesorica istorije, Radmila. To je žena koja je bila prepoznatljiva po svom plavom tušu/ajlajneru oko očiju i po mirisu parfema čiju marku nikada nismo saznali. Istoriju nam je činila zanimljivom i koliko god bila naporna lekcija svi smo voljeli da je slušamo, što zbog njenog novosađanskog naglaska, što zbog toga što je od svake lekcije napravila i ispričala nešto zanimljvio. Uvijek je imala zanimljive priče i izreke po kojima smo je svi znali. Uvijek je bila tu za nas. Kad god je neko imao neki problem, mogao je da joj se obrati i da bude siguran da će da mu pomogne. Uvijek nas je tjerala da budemo humani i da pomažemo ljudima oko sebe.
“Djeco, sagradila sam vam brod, postavila sam vam jedra a sad sami pronađite povoljan vjetar i sa srećom plovite u željenu luku. ” To je bila njena zadnja rečenica upućena nama koje ću su sjećati dok sam živa. Pošto se nakon odlaska u penziju vratila u svoj rodni grad, niko je nije vidio jako dugo. Nadam se da se i ona nas rado sjeti kao i mi nje i da nas nije zaboravila.
Magdalena Savić, lokalni tim Šamac
Profesorica Radmila Bašić